Talenat za fotografsku umetnost se lako prepoznaje

Prof. dr Dubravka Lazić, foto: Anđela Zec

 

Imate primere, kada tehnika i ono što se na kraju realizuje, nisu u vezi sa pitanjem profesionazma po pitanju skupe opreme. Ono što jeste profesionalno je  odnos prema radu i prema onome što će se desiti kao rezultat. Tehnička faza je način na koji će nečija ideja da se realizuje. Tehnički je ono što se dešava. Svaki autor se opredeli za svoj put, koji ga usmeri ka jednoj, drugoj ili trećoj vrsti fotografske opreme. Meni, za jednu celu izložbu, apsolutno nije bio potreban fotoaparat. Trebali su mi papir, ideja i fotolaboratorija.

Prof. dr  Dubravka Lazić

 

Dubravka Lazić je redovna profesorka na studijskom programu za Fotografiju u okviru Likovnog departmana na Akademiji umetnosti u Novom Sadu, članica Sekcije za foto-dizajn Udruženja likovnih umetnika primenjenih umetnosti i dizajnera Vojvodine i fotograf, koja svoje radove stvara u skladu sa sopstvenim umetničkim tendencijama.

U razgovoru za Foto In magazin govori o fotografiji kao umetničkoj disciplini, koja se izučava u visokoškolskom obrazovnom sistemu Srbije, jedinstvenosti stvaralačkog izraza fotografa i tehničkoj fazi nastanka fotografije.

Kako se fotografija može definisati iz ugla akademskog proučavanja ?

Ako se odgovor na pitanje odnosi na to kako se fotografija kao umetnička disciplina kod nas danas tretira, odnosno izučava na neki način, ja mogu da predočim ono iskustvo koje imam kao neko ko radi na visokoškolskoj instituciji koja se upravo time bavi. Mi imamo studijski program Fotografija, koja je na Akademiji umetnosti u Novom Sadu definisana po nekim stanovištima, za koje smo smatrali da se uklapaju u osnovne kurikulume Likovnog departmana.

Dakle, kod nas se fotografija na Likovnom departmanu najviše tretira kao umetnička disciplina, ono što obično nazivaju Fine Arts. Za razliku od Novog Sada, imate Fakultet primenjenih umetnosti u Beogradu gde takođe postoji studijski program Fotografija, ali se tamo više akcenat stavlja na njen primenjaški aspekt. Danas je uopšteno pitanje: kako fotografija funkcioniše u svetu, kako se tretira kada je u pitanju visokoobrazovna delatnost?  Još jednom, iz pozicije nekog ko je na Akademiji umetnosti u Novom Sadu: mogu da istaknem da je kod nas zastupljena takva vrsta istraživanja fotografije kao umetničke discipline u analogiji sa onim što se smatra Fine Arts disciplinama. Mislim da nismo pogrešili budući da postoje raznovrsni žanrovi i raznovrsne fotografske podele.

Fotoreportaža (kao jedna fotografska disciplina) vrlo često postavlja pitanje: da li je fotografija dokument ili umetnost? Pored toga tu je i konceptualni pristup savremenoj fotografskoj praksi, umetnost fotografije… Dakle, to su samo neka od aktielnih pitanja kuda fotografija ide i kako se razvija. Da ne pominjem vernakularnu fotografiju i ostale “žanrove”. Fotografija je jedan vrlo rasprostranjeni medij, koji se kod nas na Akademiji umetnosti u Novom Sadu izučava kao Fine Arts disciplina. Upravo sada, ove godine, imamo još jedno Svetsko bijenale studentske fotografije.

Projekat je star već petnaestak godina. Pokrenuo ga je naša katedra na Akademiji i ideja je bila da se raspiše konkurs koji ima status World Wide konkursa, što znači da može da se prijavi svaki student širom sveta koji ima fotografiju kao studijski predmet ili je student fotografije. Za konkurs treba poslati svoje radove, koji su verifikovani potpisom mentora. Cilj takvog  Bijenala je da se napravi jedan cross section i da se na jednom mestu, u decembru svake druge godine u Novom Sadu,  prikaže presek onoga što se dešava iz oblasti izučavanja fotografije kao discipline na visokoškolskim ustanovama svuda u svetu. Ono što je rezultat ovog dugogodišnjeg projekta jeste da mi sada imamo, zapravo, strašno dobar uvid u to gde smo kao Akademija umetnosti u Novom Sadu po pitanju našeg studijskog programa. Imamo uvid u to kako rade naši studenti u odnosu na studente širom sveta i zadovoljni smo.

 

 

 Koliko je zahtevan prijemni ispit za studijski program fotografije i od čega se sastoji ?

Svi kažu da je najteže upisati Akademiju (smeh). Prijemni ispit na Akademiji je dug, traje od sedam do deset dana, u zavisnosti od toga koji studijski program upisujete. Ali, pored toga što je prijemni ispit duži u odnosu na neke druge fakultete, vi imate jedan određeni pripremni period, koji se sastoji iz konsultacije profesora sa kandidatima. Taj period služi tome da se prevaziđe jedan jaz, koji, nažalost, postoji zato što pojedine umetničke discipine, nemate u srednjoškolskom obrazovanju kod nas kao posebna usmerenja. Budući studenti, koji kod nas dolaze, su iz svih srednjoškolskih institucija i zbog toga je poželjno da student dođe na razgovor i dogovor sa profesorima, da bi pokazao kakvih je naklonosti prema fotografiji i da uz pomoć tih konsultacija gradi svoj izraz i napravi mapu radova sa kojom će konkurisati za prijemni ispit.

Te konsultacije su besplatne, svi smo tu kada neko želi da dođe i informiše se. Na tom principu funkcionišu i svi ostali studijski programi. To je jedan neobavezan deo polaganja prijemnog ispita, a sam prijemni ispit traje u više različitih faza. Prvo se polaže crtanje jer je crtanje neki fundament za ono što se traži na likovnom odseku. Kada se crtanje položi, onda se dolazi na ispit iz fotografije. Ispit iz fotografije podrazumeva tri zadatka, intervju sa komisijom i pregled mape radova.

 

 

Šta je presudno da bi potencijalni student fotografije bio primljen, uzimajući u obzir činjenicu, da je za fotografsku umetnost neophodan talenat?  Da li je teško prepoznati talenat ?

Nije. Apsolutno nije teško prepoznati talenat. Upravo sam malopre spomenula te konsultacije. Mi negde upoznamo potencijalne kandidate i buduće kandidate, koji dolaze na prijemni ispit, upravo kroz te konsultacije. Nekad se desi, naravno, da nam dođe neko ko prvi put dolazi na Akademiju. Jednostavno, nije iz Novog Sada. Ali, svejedno, talenat se prepozna. Šta je, zapravo , ono što nagoveštava da li neko ima talenta ili nema? Jedinstvenost izraza i originalnost ideja.

Upravo zbog toga, pretpostavljajući da sva ta deca koja dolaze na prijemni ispit, imaju nešto da kažu kroz medij fotografije, mi tražimo da vidimo kakvi su njihovi radovi, šta ih interesuje, šta snimaju, šta fotografišu i zbog čega. Kroz taj razgovor dolazimo do dubljih tema, dubljih ideja, koje su u njima i usmeravamo ih na pravi put. Ja više u šali kažem kandidatima koji dolaze na prijemni ispit da ne donose fotografije bubica, cveća, zarđalih kvaka, staračkih šaka, prozora i oronjenih fasada jer to donese svako.

To je, recimo, neka vrsta “malih boginja” koje svi preleže i onda shvate da nešto što svi ostali rade i nije toliko jedinstveno. Treba tragati za interesantnim, primamljivim i univerzalnim. Svako ko dođe sa jednom ličnom i individualnom pričom, svojom autentičnom, koju je ispričao kroz medij fotografije… tu se, zaista, vidi talenat.

 

 

Na koji način posmatrate, iz ugla akademske profesorke i fotografkinje koja izlaže svoje radove, fotografsku scenu Srbije ?

Posmatram upravo na taj način kao neko kome je fotografija poziv. Malopre sam pomenula da postoje različiti vidovi bavljenja fotografijom, različiti žanrovi i različite profesije.

Neko je fotožurnalista, neko je vlasnik fotografskog studija, neko se bavi umetnošću fotografije samo da bi se bavio umetnošću fotografije. To je njegov lični umetnički poriv. Dakle, u zavisnosti od toga ko se i kako opredeli da fotografijom izražava svoje stavove, on se, neminovno, opredeljuje za jedan uži put koji fotografija nudi.

Sveobuhvatnost fotografskih žanrova pokriva i jednu određenu lepezu zanimanja, koja su u vezi sa fotografijom. Ja sam lično završila sam slikarstvo, pa sam zatim magistrirala fotografiju, a potom prešla na filmologiju. Moj put nekako ide čudnim tokovima, ali pretpostavljam da u velikoj meri (kao moje osnovno obrazovanje) slikarstvo ima povezanost sa fotografijom.

Ne kažem da sam umetnik koji se bavi fotografijom kao nekom vrstom ličnog izražavanja. Moje izložbe su vezane za teme koje su meni bliske. Ja ne pravim radove koje ću nužno da objavim u novinama ili da završe kao reklama za nešto. Kao što slikar slika da bi nešto izrazio ili kao što bilo koji drugi umetnik radi svoj rad -i ja na taj način pristupam fotografiji.

Takav sam umetnik-fotograf. Što se tiče scene u Srbiji: raznovrsna je, ali upravo to prati ono što sam malopre rekla. U zavisnosti od toga koliko postoji različitih fotografskih vidova, fotografija se ispoljava u svim vrstama medija, tako da i u Srbiji postoji jedna šarolika i raznovrsna scena. Dobra je, imamo dobre galerije, autore, imamo čak i časopis. Dakle, pokriveni smo sa te strane. Imamo dva studijska programa u zemlji – ako ne i vise – ali Beograd i Novi Sad imaju centre za izučavanje fotografije kao umetničke discipline. Mislim da “dobro stojimo” (smeh).


 

Koje su sve tehničke faze nastanka jedne profesionalne fotografije, budući da je poznavanje tehničkog rukovođenja fotoaparata najvažnija stavka u fotografskoj delatnosti ?

Ne volim te epitete: profesionalna, umetnička, ovakva ili onakva. Fotografija, to je jedan medij, a postoji više žanrova unutar tog medija. Pod profesionalnim se, opet, postavlja pitanje: šta se smatra profesionalnim?. Možda to objašnjava definicija koja kaže da je “profesionalizam mogućnost da dva puta ponoviš ili reprodukuješ istu stvar bez greške, onako kako treba”.

Pitanje poznavanje tehnike fotografije kao najvažnijim. Umetnici koji se izražavaju fotografijom – imate često takav slučaj – se vežu za jednu vrstu fotoaparata. Neko voli Nikon, neko voli Canon, neko Contax; neko voli analogno, a neko digitalno. Mislim da je ovo pitanje u slučaju onih fotografa – umetnika koji se bave umetnošću fotografije pitanje od sekundarnog zančaja ali svakako izuzetno važno.

Aspekt profesionalne opreme i njenim rukovanjem je vrlo je značajan, ali kada već nađete neki sistem koji vama pogoduje, vi stavljate akcenat na to šta sa tim sistemom treba da donesete na ovaj svet.

 

 

Vrlo često se krajem XX veka i početkom XXI veka prave fenomenalne izložbe, koje nisu nužno zavisne od neke “super opreme” visokog kvaliteta. Branimir Karanović, beogradski profesor i fotograf, stalno balansira svojim izrazom između grafike i fotografije. On u poslednje vreme koristi kvalitetan “idiot-fotoaparat”, koji mnogi smatraju neprofesionalnom fotogrfaskom opremom. Međutim, taj aparat odgovara za ono što njemu, kao autoru, treba i njime dobija fotografije od kojih pravi kolaže. To su umetnička dela.

Imate primere, kada nužno tehnika i ono što se na kraju realizuje, nije u vezi sa surovom profesionalnošću po pitanju skupe opreme, ali jeste profesionalno kao odnos prema radu i prema onome što će se desiti kao rezultat. Tehnička faza je, dakle, način na koji će nečija ideja da se realizuje.

Svaki autor se opredeli za svoj put koji ga usmeri ka jednoj, drugoj ili trećoj vrsti opreme. Kada sam radila fotograme  – od kojih je sastavljena jedna cela izložba – apsolutno mi nije bio potreban fotoaparat. Trebali su mi papir, ideja i fotolaboratorija.

 

 

Fotografije u tekstu su nastale u okviru autorskog projekta Serija fotografija “Lenogrami – igre vidljivog i nevidljivog” – analogne fotografije i fotogrami, akademske profesorke Dubravke Lazić, na kome radi od 2009. godine pa do danas.

Anđela Zec

Diplomac Filozofskog fakulteta Univerziteta u Novom Sadu. Pasionirana ljubiteljka pasa i mačaka, a posebno pomeranaca, patuljastih šnaucera i francuskih buldoga.